Trebamo se baviti buducnošcu
Sa Vesnom Teršelić, voditeljicom dokumentacionog centra za suočavanje sa prošlošću Dokumenta, razgovarali smo na sedmici sjećanja u Srebrenici. Teršelić je javnosti poznata kao mirovna aktivistkinja, osnivačica Antiratne kampanje i kao dobitnica različitih međunarodnih priznanja, a trenutno se bavi istraživanjem i dokumentacijom ratnih zločina, koji su se desili u Hrvatskoj.
Vesna Teršelić je u sklopu sedmice sjećanja Život i glasovi iz Srebrenice bila učesnica debate o poljskoj manjini u Bjelorusiji, zajedno sa Ksenijom Konopek i Machaelom Moniuszkom iz Progranicze Fondacije, Poljska I također je bila moderatorica ceremonije otvaranja ove manifestacije. Smatra da je ovogodišnja sedmica sjećanja mnogo bolje organizovana od prošlogodišnje iako za odrasle stanovnike Srebrenice još uvijek postoji neka vrsta zida i zbog toga se ne uključuju u aktivnosti koje ne prepoznaju kao svoje. Pohvaljuje broj posjeta djece i smatra da je za to najviše zaslužna organizacija Amica iz Tuzle, koja ima zaista dobre programe za djecu. Sedmica sjećanja u Srebrenici i zašto je tu... Ovaj tjedan sam u Srebrenici kako bih podržala ovu inicijativu iz solidarnosti i zbog potrebe da budem tu kako bih sa prijateljima i prijateljicama, poznanicima i poznanicama iz Srebrenice, ali i ostalima koji su došli iz Italije pokušala pronaći adekvatne načine da podržimo ljude u Srebrenici. Željela bih govoriti o važnosti utvrđivanja činjenica o zločinima, o tome koliko je važno ne zaboraviti sve ubijene i nestale; koliko je važno utvrditi što se točno dogodilo, zabilježiti ime i okolnosti posljednjeg puta, bio on negdje na putu između Srebrenice i Tuzle ili u Potočarima, sve su te priče važne. Tu sam također kako bih skupa sa drugima razmišljala o različitim mogućim načinima sjećanja. Uz spomen centar u Potočarima i spomen sobe koji već postoje, što bi se još moglo napraviti, a da s jedne strane zadrži sjećanje, a sa druge strane da se prorađuje iskustvo genocida. Danas, 13 godina poslije, posve je jasno kako su posljedice velike, kako djelovanje genocida traje i kako će trajati tokom slijedećih destetljeća i stoljeća. Danas možete proći kroz ulice Srebrenice i vidjeti sve te kuće koje nisu obnovljene, kuću u kojoj živi jedna starica, a kada se ode u zaseoke i sela Srebrenice vidi se da je većina njih još uvijek napuštena i prazna. Isto tako razmišljam o mogućnostima da učimo jedni od drugih, da se međusobno podržavamo. Organizacija “Dokumenta” u kojoj radi, njen angažman na dokumentiranju činjenica vezanih za ratove koji su se desili na prostorima bivše Jugoslavije, planovi za budućnost... Ja radim u udruzi Dokumenta koja ima sjedište u Zagrebu i mi se bavimo dokumentiranjem činjenica koje su u vezi sa zločinima koji su počinjeni u Hrvatskoj. Planiramo u skoroj budućnosti, skupa sa našim regionalnim partnerima organizirati jedno studentsko putovanje sa učesnicima i učesnicama iz postjugoslavenskih zemalja i smatram da bi to moglo biti moguće jer imamo jako dobru suradnju sa partnerima iz Bosne & Hercegovine i Srbije. Ideja je da okupimo zainteresirane studentice i studente politologije, historije u cilju razmjene iskustva ljudi koji dolaze iz različitih gradova u kojima su počinjeni zločini. Dokumenta nastoji pokriti i dokumentovati zločine koji su desili u II svjetskom ratu ili u osvetničkim pokoljima nakon rata kada su jedinice JNA, bez suđenja smaknule pripadnike I pripadnice raznih vojski koje su surađivale sa fašistima, a tu mislim na četnike, ustaše i domobrane čije su cijele porodice ubijane bez razloga. Ako pogledamo zločine vezane za sumnju da su neki komunisti pristali na rezoluciju informbiroa i zbog te sumnje bili zatvarani u lokalne zatvore, a potom premještani na Goli otok i ako pogledamo ratove 90-tih godina, onda sa jedne strane vidimo da činjenice nisu utvrđene još uvijek. Važnost komemoracije i sjećanja na zločine koji su se desili.. Kultura komemoriranja i sjećanja u vidu muzeja, spomen područja, kako sjećanja na zločine i stradanje, tako i njen otpor kod nas je još uvijek u povojima. Iznimka u Hrvatskoj je spomen muzej u Jasenovcu gdje je ispisane žrtave po imenu uz koje je dodana i predpostavljena nacionalnost ili religijska opredjeljenost, a to je zapravo na ovim prostorima jedini i prvi javni spomenik sa imenima žrtava. Smatram da je tragično to što je trebalo toliko vremena da se objave imena, a ne da se i dalje manipulira brojkama. Nadam se da će biti više spomenika ovakve vrste, jer smatram da svaka žrtva zaslužuje da bude spomenuta imenom jer ako koristimo samo brojku gubimo individualnost i sliku da iza svakog imena stoji jedna cijela životna priča koja je okončana. Smatram da je na prvom mjestu bitno utvrditi činjenice i procesuirati zločine, ali i smišljati nove načine sjećanja i ono što mene čudi, posebno zato što dolazim iz Hrvatske je to da većina ljudi nije upoznata sa činjenicom da je 22 juna 1941 godine u Hrvatskoj počeo prvi oružani ustanak protiv nacista, fašista i njihovih pomagača poput ustaša i četnika u cijeloj ekupiranoj Europi, a da Hrvatska danas nema muzej posvećen antifašističkoj borbi. Za razliku od Srbije, Hrvatska ipak obilježava dan antifaštističke borbe. Ipak ono što je najzabrinjavajuće je to što su u Hrvatskoj 90-tih i u Srbiji nakon 2000-te izjednačena prava partizana i fašista i njihovih pomagača i to sve u Europi koja je izgrađena na temeljima antifašizma. Sve ovo ukazuje na veoma jaku političku ambivalentnost. U Hrvatskoj je 90-tih godina uništeno više od 300 antifašističkih spomenika, a podaci za Srbiju ne postoje. Odluka o izjednačavanju prava partizana i četnika u Srbiji i Republici Srpskoj je nažalost vodila ka tome da se danas u Srbiji, a posebice u RS-u nalaze spomenici ubijenim partizanima i žrtvama NOR-a ali i četnički spomenici. Suočavanje sa prošlošću za Vesnu znači... Suočavanje se prošlošću se odnosi na procese proradi prošlosti i odvija se na različitim razinama, institucionalnoj razini društva i pojedinih zajednica, a i onome što svatko od nas može učiniti kada pogleda unutar sebe i postavi sebi pitanje sa čime se sve treba suočiti. Sve te razine su iznimno važne i u središtu suočavanja sa prošlošću je pravo kako žrtava, tako i zajednice i društva u cjelini – dakle pravo na istinu, na to da se utvrde činjenice u tome što se dogodilo, da se one priznaju tj da se prizna patnja žrtava i da se prizna činjenica o zločinima. Isto tako je vrlo važno pravo na pravdu, na to kada se utvrde činjenice da se poduzme sve što se može da se ili predvidi kaznena sankcija ili da se progovori o nekim drugim oblicima približavanja pravdi npr. pravo na odštetu, mada je u slučaju kada je nečiji život izgubljen malo teže govoriti o pravičnoj odšteti, ali je bitno u ovom procesu podržati osobe koje su preživjele u oblastima obrazovanja, zdravstvenih usluga tj. u osiguravanju usluga za što kvalitetniji život. Mislim da je u Bosni I Hercegovini jasno da preživjeli ne dobijaju dovoljnu podršku, jer još uvijek vidimo srušene kuće, zdravstvene službe koje ne funkcioniraju, a također je očito da je veoma teško steći školovanje. U suočavanju sa prošlošću je jako bitno raditi na tome da se zločin nikada više ne ponovi, poduzeti sve što se može da oni i one koji/e su osumnjičeni/e za zločine ili su bili/e odgovorni/e za to da se uopće stvorila društvena klima u kojoj su zločini bili mogući, dakle da političari i političarke koji/e su vodili/e države u vrijeme neposredno prije i u vrijeme rata i sa tih funkcija poticali/e na nasilje budu smijenjeni sa svojih dužnosti. Također bi trebalo razmisliti o procesu provjere za javne dužnosnike i to je nešto u čemu nisu poduzeti adekvatni koraci u postjugoslavenskim državama, mada je na neki način Bosna i Hercegovina iznimka jer se u ovoj državi dešavaju provjere sudaca, ali to nije dovoljno. Da bi proces suočavanja sa prošlošću bio funkcionalni potrebno je mnogo više i veoma je važno u ovom procesu konstantno voditi raspravu o mogućim institucionalnim načinima sjećanja – od spomendana, spomenika, spomen područja, muzeja i učenja povjesti u školama. Uzmimo za primjer Njemačku koja od 1945. godine, pa do danas prošla kroz različite faze – prvo do pokušaja zaborava onoga što se dogodilo, pa do priznavanja i preuzimanja odgovornosti i obilježavanja tih zločina na različite načine. Postoje tri grupe muzeja i spomen obilježja. Prva su ona koja su posvećena samim žrtvama i obično se vezuju uz grobnice i logore, dok se u drugim mjestima tematizira sam zločin. Treća grupa predstavlja mjesta koja tematiziraju otpor ubijanju ili čak osobe koje su se pobunile npr prigovarači savjesti koji su odbili učestvovati u ratu i sankcijama koje su zbog toga doživjeli. Međutim, ni na jednom od spomenutih polja nismo uspjeli ostvariti veći pomak. Prošlost je iza nas, trebamo se baviti budućnošću.... Postoje razlike na osobnoj razini kada govorimo o suočavanju sa prošlošću pojedinca/ke. Neki ljudi koji da bi mogli uspostaviti kontrolu nad svojom traumom moraju ispričati svoju priču više puta i izbaciti sve to iz sebe, čistiti se. Sa druge strane postoje ljudi koji uspijevaju sve to staviti sa strane, čak za cijeli život i to treba poštivati. Psihijatri u Europi, u kuturi zapadnog kruga tvrde da je izuzetno važno ispričati, međutim nije tako za sve ljude. Ako smo u doticaju sa ljudima koji ipak pripadaju prvoj grupi, veoma je važno zadržati pozornost i biti u stanju uvijek iznova slušati ono što nam preživjele osobe imaju reći, a to trebamo slušati veoma pažljivo i to je zadatak na kojem često padamo. Vrlo je važno uočiti da nije riječ o maloj grupi ljudi, u BiH-i je riječ o možda više od polovice stanovništva. Za zajednicu u Srebrenici, činjenica je da je riječ o većini ljudi. Kada se ovdje ide od kuće do kuće, nema jedne, dvije, tri osobe! Uzmimo za primjer ulicu gdje se nalazi Dom kulture situacija je takva i svi su ti ljudi imali i rodbinu i prijatelje, cijela je zajednica pogođena. Vrlo je važno shvatiti da je suočavanje bitno i zbog žrtava i preživjelih, ali i cjelokupnog društva. U postjugoslavenskim državama slobodno i otvoreno možemo govoriti o traumatiziranosti većine, samo su stupnjevi traumatiziranosti drugačiji. Naravno nije isto preživjeti genocid ili udomiti prognanu osobu na tri mjeseca. Danas je već jasno, iz iskustva drugih zemalja da je prošlost nemoguće potisnuti. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
