for spiders only South Slavic Homepage > Opsirnije > Intervjui skip to main content
OneWorld.net_home_link Idi na OneWorld.net pocetnu stranicu
Pretraga
AKTUELNO OPSIRNIJE PARTNERI UKLJUCITE SE IZDANJA
07 September 2008

Obrazovni sistem u BiH treba mjenjati iz baze

Povodom nedavnog diplomiranja prve generacije maturanata u školi UWC-IBO (Koledži ujedinjenog svijeta – Organizacija za međunarodnu maturu), razgovarali smo sa Lamijom Tanović, predsjednicom Izvršnog odbora UWC-IBO inicijative u BiH. Razgovarali smo o učenicima koledža, programu, problemima u obrazovnom sistemu Bosne i Herzegovine.

Nedavno je diplomirala prva generacija vaših maturanata. Šta mozete izvuci kao zakljucak sada, kad imate čitavu generaciju iza sebe?
Lamija Tanovic, predsjednica upravnog odbora UWC-IBO inicijative u BiH.
Lamija Tanovic, predsjednica upravnog odbora UWC-IBO inicijative u BiH.
Ja mislim da je to zbilja uspjeh, veliki uspjeh, iz više razloga. Prvo jer se sve to dešava u Mostaru, gradu u kojem je većina projekata jednostavno propala a ovo je projekat koji je sad za sad uspješan, mislim da je lijepo uspio. Mi imamo puno djece iz Mostara ali i iz cijele BiH koja žive sa ostalom djecom u domu za đake. Drugo, koledž egzistira u Gimnaziji u Mostaru što je jako bitno, treće, uspjeli smo da prevaziđemo sve finansijske poteškoće koje smo imali. Naime, ovo je jako skup projekat i potreban je veliki trud da se održi finansijska konstrukcija dok nemamo lokalne podrške, npr od države BiH ne dobijamo ništa, tako da je to samo po sebi uspjeh, i naravno uspjeh je naročito kada se razgovara sa tim mladim ljudima.

Kako je učenicima/polaznicima? S obzirom da ste internacionalana škola, kakva je struktura đaka u internacionalnim (a ne nacionalnim) okvirima?
Oni stvarno osjećaju da su bili sretni ove dvije godine. Napravili su nešto što njihove kolege koje su tamo negjde ostali u drugim gradovima (Prijedor, Olovo...) nisu mogli. Oni su definitivno obogaćeni i to je možda najvrednija stvar, koja se sad multiplicira u njihovim sredinama, u njihovo budućem životui i angažmanu, to je konačno filozofija koledža, naime najveći doprinos razvoju koledža i danas prave bivši učenici koledža, čak i finansijsku podršku daju bivši učenici, neki tamo direktori banaka koji su nekad završili neki od koledža ujedinjenog svijeta.
Struktura učenika je internacionalna, mislim da je preko 30 zemalja, ne znam tačno, imamo napismeno, puno je zemalja. Dovoljna je informacija da u jednoj sobi npr imate Palestinca i Izraelca, pa u drugoj sobi dvije djevojke, obje iz Banja Luke ali jedna ovako, druga onako ali ipak dijele sobu, pa ne znam...Finkinja i djevojka iz Maroka, vrlo je zanimljiva struktura učenika i mislim da se tu puno nauči.

Zapravo, koje prednosti, ako ih ima, Vaša matura nosi u odnosu na redovni `državni` program?
Ima barem dvije strašno važne prednosti. Jedno je da naš (BiH o.pa) program u tim završnim preduniverzitetskim godinama ima 15 do 19 predmeta od kojih su neki stvarno izmišljeni, napravljene su gluposti od predmeta. Ovaj sistem ima 6 predmeta i to nije samo stvar koledža, to je stvar čitave međunarodne mature. Imate 1600 škola u svijetu od 60 i neke godine, prema tome isproban sistem. Ispostavlja se da su ti đaci najbolji studenti poslije. Znači zbilja preduniverzitetsko obrazovenja koje adekvatno spremi učenike za to što ih poslije škole čeka. Ja se bojim da u našem sistemu ima strašno puno praznog hoda. Bez veze se vrijeme troši, bez veze se neke stvari uče a obrazovanje nije usmjereno tamo kud treba. Znači u ovom životu kojim mi živimo strašno je važno da se štedi na vremenu, na energiji i to jedna bitna stvar. Druga, strašno bitna stvar jeste eksterno ocjenjivanje. Znači učenici se dvije godine spremaju. Tu nema standardnog odnosa nastavnik-učenik, znači i nastavnik i učenik su na istoj strani. Oni dvije godine sjede i spremaju se za završne ispite. I nastavniku je važno da se što više učenika, što bolje spremi za ispite i da završe taj ispit. I onda na kraju te dvije godine dolaze u koverti zapečaćena pitanja koja su ista za sve te međunarodne škole u svijetu i onda se sjedi, čitav mjesec traju ti ispiti i nakon toga se pakuju i šalju u Ženevu, London. I onda stižu poeni koji su isti za sve. Maksimum je 45 a sa 30 poena su vam otvorena vrata svih svjetskih univerziteta.To eksterno, nezavisno ocjenjivanje je nešto što nama ovdje strašno nedostaje. Mislim da se mladi po prvi put suočavajau sa tom tamnom stranom odraslog svijeta kroz tu vrstu korupcije u školama da tamo neko ko je jako važan u čaršiji može nazvati na telefon i srediti ocjene, pa na bazi toga se upiše na fakultet itd...
Ovaj sistem eksternog ocjenivanja je nama baza za uvođenje državne mature, jer bi mi sa poenima državne mature riješili problem prijemnih ispita na fakultetima jer ta matura bi bila prijemni ispit. Znači, jako je bitno da se smanji taj broj bespotrebnih predmeta i da se uvede eksterno ocjenjivanje i treće da se ta sva energija, i nastavnička i učenička skupi na istu stranu, znači da nastavnici budu tu radi učenika a ne učenici radi nastavnika i da zajedno rade. Treba vijdet kako nastavnici imaju tremu prije ispita, kako su ponosni kada dobiju rezultate u kojima su svi učenici prebacili preko 30 poena i kako se ponose svojim učenicima.

Koji su trenutni problemi u obrazovanju u BiH sa akcentom na srednjoškolsko obrazovanje?
Ovo što smo spomenuli su kod nas najveći problemi, suprostavljene strane učenici i profesori i nekorektno i subjektivno ocjenivanje. U IB sistemu ima čitava jedna filozofija posvećena sistemu ocjenjivanja koja traje 40 godina, jedan vrlo ozbiljan rad velikog broja ljudi o tome kao da se procjeni znanje a da se izbjegne subjektivno ocjenjivanje. Jako je teško “izmjeriti” znanje. Nepravde sa kojima se đaci suočavaju zbog subjektivnog i pristrasnog ocjenjivanja predstvaljaju velike rane koje mladi ljudi jako rano ponesu sa sobom u dalje obrazovanje.

Koliko su aktivnosti i program koledža bitni za procese reforme obrazovanja u BiH? Na koji način Vaše aktinvosti utiču na te procese?
Bitni su, prvo zato što smo mi uz koledž napravili i centar za edukaciju nastavnika. Mi znači povremeno skupljamo nastavnike određenih predmeta, engleskog, matematike, geografije, čak i direktore škola, mi želimo da napravimo kurseve i za direktore škola o tome kako se vodi jedna škola i onda im tamo omogućimo da budu prisutni na satovima, objašnjavamo ima kakav je to sistem. Oni vide nešto, bili su u Sloveniji, obilazili su IB gimnaziu, iči će i u Ljubljanu. Oni su ti koji teba iz baze da mijenjaju sistem. Osim toga, mi zovemo i ljude iz pedagoških zavoda isto na kurseve. Na neki način, koledž dođe kao ogledno tijelo,primjer, model funkcionisanja i oni to vide. I naravno, imamo IB sistem u Sarajevu pa u Banja Luci za koje su na početku samo nastavnici znali šta je to. Na početku niko nije znao a sada mislim da svi zanju šta je to i kažu: mi bismo stvarno mogli da napravimo kao što su ovi...ali to je stvarno dugotrajan proces, za to će trebati puno vremena, ali mislim da se jedino tako može napraviti reforma koja ima dobru osnovu a ne kako se to do sada radilo, dekretom, dođe dekret kako bi se trebalo raditi a mi ne znamo ni šta ni kako. Ovako se zna.

Dali su nadležne institucije upoznate sa projektom i kakav je odnos istih prema projektu?
Institucije se uvijek oduševe našim projektom. Mi kad smo krenuli 2001 godine kao neka inicijativnna grupa, sačinjena uglavnom od stranaca koji nisu znali kome da se obrate jer nemamo ministartstvo obrazovanja na državnom nivou. Ja sam tada vodila odjel za međunaraodnu naučnu i obrazovnu saradnju pri ministarstvu vanjskih poslova I tako sam došla u tu incijativnu grupu. Počeli smo skupa da radimo, pa smo rpezentirali projekat po svim ministarstvima, entiteskim, kantonalnim, tek su se “civili” kasnije uključili. Znači, sva ministarstva, jer smo mi razgovarali sa ministrima, apsoluntno znaju i upoznati su sa projektom. Vladajuća struktura zna o tome ali narod ne zna, jer medijski nije popraćeno toliko. Ne znam zašto, mi smo pokušali sa svih strana da kontaktiramo medije ali valjda što je ovo pozitivna a ne negativna vijest, mediji nisu previše zainteresirani. Mi smo imali veliki broj sastanaka sa vijećem ministara, sa bivšim i sadašnjim premijerom, velikim borjem ministara prošlog i sadašnjeg saziva, tim više jer je Elisabeth Rehn (o.pa) patron projekta i promovira projekat kod raznih ljudi, ona radi i fundraising jer su joj vrata otvorena na svim stranama, u UN-u i sl i to je taj stil koji naz apadu važi ali kod nas ne...Sve institucije znaju za nas i svi nešto bećavaju ali uvijek dobijemo taj kliširani odgovor da “to nije u našem mandatu” i sl, zapravo nije ničiji mandat da daju pare jer oni imaju prećih poslova. Vrlo rado oni dođu na naše manifestacije i pozdrave porjekar. Grad Mostar podržava, Federalno ministarstvo bi moglo malo više a Ministarstvo civilnih poslova nam je čak ove godine i dalo prve novce, dobili smo 30.000 Eura od njih. Malo ali ipak nešto. Voljeli bismo kada bi mogli ući u budžet, da nas prepoznaju kao značajan projekat.

Prva generacija je uspješno završila, druga već uveliko traje, treću generaciju upisujete, koji su planovi koledža za budućnost?
Kad je krenula iniciativna grupa trebalo je pridobiti centalne organizacije, ne može se to samo tako osnovati. Odobrenje za koledž daje UWC international, znači međunardoni ured koledža u Londonu s jedne strane i s druge strane organizacija međunarodne mature - IBO koji se brinu za specifični preuniverzitetski curriculum i oni daju akreditaciju školama za provođenje tog sistema. Mi smo imali te dvije organizacije koje smo trrebali pridobiti. Jednu koja akreditira za program i koledž ujedinjenog svijeta, koji traži studente iz svih država. U svakoj državi postoji nacionalni komitet koji bira učenike. Kada se sve to spremalo, mi smo upsjeli da dobijemo podršku obje te organizacije za tzv pilot fazu od tri godine, znači mi smo dobili podršku i rekli smo da ćemo iči kao UWC – IBO projekat prve tri godine. To drugi koledži nisu uradili. Mi smo prvi projekat koji podržavaju ove dvije organizacije zajedno. Jer su otkritli da se prvobitna ideja koledža koje se ogledala u tome da se mire zavađene strane. Tad u to vrijeme je to bio hladni rat, pa je koledž bio zamišljen kao mjesto gdje će mlade generacije učiti zajedno. Da se nepomirljive strane suoče i upoznaju bolje. Kako je nestalo hladnog rata tako se istopila ta ideja. Onda su došli konfilkkti ovog tipa i ovo je ponovo vraćanje te ideje da se prave mostovi između tih nepremostivih zajednica i mi smo to vratili s Mostarom i njima se to učinilo zanimljivim i ponovo je proradio adrenalin kod njih. I tu su se odlučili da nam pomognu i puno su nam pomogli, to se mora priznati. Ali sada oni naravno očekuju da smo se mi stabilizirali i oni sada očekuju da mi pređemo u fazu bilo kojeg drugog od postojećih 11 koledža. Znači da si obezbjedimo finansije, da uspostavimo normalnu komunikaciju sa nacionalnim komitetima koji će na slati studente. Mi imamo još jednu specifičnost a to je da imamo puno studenata iz naše države. U drugim koledžima imam najmanje učenika iz matičnih zemalja, U Italiji ima najmanje Italijana, u Norveškoj najmanje Norvežana itd...Tako da do kraja godine mi treba da otvorimo novu fazu. Ja se nadam da će nas država prepoznati i na neki nam način pomoći više nego što što je to bilo do sada, ne samo vrebalna podrška. Jer koledž je stvarno posebna škola, čak i u poređenju sa drugim meunarodnim školama u Sarajevu i BiH. Imamo još nekog vremena da se izborimo. Pripremamo dokument, tu neku filozofiju kako da se izborimo. Konačno, nijedan se koledž nije ugasio do sada. Zato se koledži tako oprezno i stvaraju. Znači u 46 godina, koliko traje ova ideja, imamo 12 koledža ali niko nije propao. Taj proces ide stvarno promišljeno i bio bi to skandal definitivno da mi moramo zatvoriti vrata. Ja se iskreno nada da nećemo morati zatvoriti vrata jer bi to bilo usitinu tužno...




 
Posetite druge OneWorld sajtove
AIDS channel digital opportunity channel open knowledge network support centre tiki the Penguin, Kids Channel
 
FAQ    Kontakt    O OneWorld SEE