Revolucija koje nema
|
Vozeći se autobusom na liniji Sarajevo–Mostar, umjesto uobičajenog ponavljanja uvijek jedne te iste kompilacije hitova folk muzičara, šofer nam je pustio radio kontakt-emisiju na temu izostanka oštre javne reakcije, što bi bio eufemizam za pobunu i socijalne nemire, a uslijed sve težih uslova preživljavanja za većinu bh. građana, uzrokovanih poskupljenjima, nezaposlenošću i nepostojanjem adekvatnog modela socijalne zaštite ugroženih kategorija stanovništva. Bilo da je riječ o kontakt-emisijama, raspravama na internet forumima ili među društvom u kafanama, uglavnom svi se slažu da bi kao reakcija na ovo što nam se dešava u Parizu već odavno gorile ulice, u Švedskoj bi političari sami davali ostavke, u Italiji bi došlo do generalnog štrajka itd. Šta je onda to što nas drži krotkim i poslušnim, iako smo u nekom globanom imaginariju prepoznati kao hmm, pa nazovimo to borben narod? U već pomenutu radio emisiju su se uglavnom javljali razljućeni penzioneri (jedina kategorija stanovništva koju prema borbenom načinu razmišljanja prepoznajem kao autentičan revolucionarni potencijal, koji je, nažalost, zbog objektivnih okolnosti, bez fizičke snage i vitalnosti da prijeko potrebne radikalne promjene sprovede u djelo). Prema mišljenju slušalaca koji su se javljali u program osnovni razlozi nedostatka reakcije na socijalne nepravde su nacionalistička zaslijepljenost uzrokovana manipulacijom vladajućih političara i nedostatak karizmatičnog vođe, neke vrste prosvijetljenog apsoluta (za primjer se obično uzima figura predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita).
Kada predstavnici međunarodne zajednice i domaći političari govore o bezizlaznosti situacije i potrebi za reformama, onda se to uglavnom odnosi na sistemske greške, besperspektivnost ili ograničenost Dejtonskog sporazuma i sve se uglavnom završava uzajamnim optužbama za blokiranje i opstrukciju pozitivnih procesa i ugrožavanje vitalnih nacionalnih interesa. Takva korelacija političkih odnosa, uspostavljena na parlamentarnoj razini, odgovara samo političarima, svrstanim zdesna na lijevo, i malom broju tajkuna, sudija, režimskih intelektualaca i uglednih javnih ličnosti koji se vrte u toj orbiti. Neophodne promjene ne mogu biti inicirane iz prostora ovakve službene politike, bez obzira ko je na vlasti, jer na političkom nebu ove zemlje, ni u opoziciji ni na poziciji, ne naziru se ni čovjek ni partija koji bi programom i vizijom, a naročito primjerom vlastite moralne veličine, jasno ukazali na put napretka i prosperiteta i poveli nas tim putem. Prije nego se upustimo u detekciju i analiziranje struktura potencijalnih nositelja pozitivnih društvenih promjena, treba imati na umu da promjene u našem slučaju predstavljaju puno više od reformi i ispravljanja sistemskih grešaka i da podrazumijevaju prevazilaženje vlastitih psiholoških uslovljenosti, strahova i frustracija, te da je potrebno započeti proces podvrgavanja nekoj vrsti kolektvne psihoterapije. Tokom tog procesa, prije svega je nužno suzbiti nacionalističku ideologiju uz pomoć koje vladajući političari već godinama stvaraju ambijent straha i ugroženosti, manipulirajući masama u svrhu ostvarivanja vlastitih ciljeva tj. opstanka na vlasti i bogaćenja. Istovremeno sa “odvikavanjem” od nacionalizma društvo treba pronaći način da se trzne iz pasivnosti i letargije, te uspostavi prevladavajuću svijest o vlastitoj snazi. To će biti jako teško jer je ropski mentalitet naše istorijsko naslijeđe, uzrokovano stranim okupacijama i autokratskom vladavinom kroz vijekove, što je svakako bio presudan faktor za nerazvijanje kritične mase samosvjesnih osoba, kao preduslova stvaranja zdravijeg društva. Budući da vladajućim političkim elitama nije u interesu ozdravljenje društva od virusa nacionalizma, ni stvaranje kritički nastrojene i budne javnosti, za to će se morati potruditi ljudi ove zemlje, koji će se samoorganizovati i razvijati demokratiju i socijalnu pravdu “odozdo”. Strukture od kojih se očekuje da budu potencijalni nosioci takvih promjena postoje i djeluju u Bosni i Hercegovini, a u nastavku teksta bih pokušao analizirati njihov dosadašnji rad i moguće domete. Neformalne, samonikle grupe, pokreti i nevladine organizacije Početkom 21. vijeka, kao odjek razvoja novih socijalnih pokreta u svijetu, u medijima opisanih i kao “antiglobalističkih”, i u Bosni i Hercegovini, naročito u Mostaru i Banjaluci, nastaju slične samonikle grupe koje unutar svoje strukture eksperimentišu nove forme organizovanja i djelovanja, bazirane na principima nehijerarhijskog ustroja, direktne demokratije i odlučivanja konsenzusom. Iako potpuno marginalizirane, malobrojne i u društvenom životu skoro pa nebitne, te neformalne grupe su ipak ostavile neki trag, naročito u procesima borbe za dobivanje napuštenih prostora i njihovo pretvaranje u omladinske kulturne centre, pokretanje fanzina i alternativnih samizdat glasila, osnivanje ekoloških zajednica na selu ili kroz antimilitaristički i antiratni angažman, najvećim dijelom profilisan kroz Kampanju za prigovor savjesti u Bosni i Hercegovini. Ipak, surova realnost bh. današnjice ne ostavlja puno prostora za realizaciju ideja onih koji bi da stvaraju “drugačiji mogući svijet”, te u krajnjem slučaju preostaje mogućnost zatvaranja u vlastiti geto unutar kojega se na mikronivou može eksperimentisati sa načinom života u zajednicama slobodnih i jednakih. Za razliku od neformalnih grupa nevladine organizacije predstavljaju institucionalni oblik organizovanja građana koji se kod nas pojavio odmah po završetku rata, popunjavajući praznine u društvenom prostoru nastale tranzicijom iz socijalističkog, državno-partijskog režima u parlamentarnu partitokraciju. To uglavnom podrazumijeva da dio poslova koji su nekada bili pod ingerencijom države, a koji se najvećim dijelom tiču zaštite javnih interesa i različitih oblika ljudskih prava, sada obavljaju nevladine organizacije. Moram spomenuti da nevladine organizacije u velikom broju slučajeva nisu autentičan lokalni izraz samoorganizovanja građana već da su uglavnom nastajale na inicijativu različitih predstavnika međunarodne zajednice tj. organizacija civilnog društva iz zapadnih zemalja. To samo po sebi ne bi predstavljalo problem da nevladine organizacije nisu finasijski potpuno ovisne o stranim donatorskim fondacijama ili državi, koji na taj način imaju mogućnost da uslovljavaju programska određenja organizacija. To je dovelo do situacije da mnoge nevladine organizacije prilagođavaju projekte trenutnim interesima donatora, pa se jednu godinu bave seksualnom edukacijom u školama, drugu godinu ekološkim osvješćivanjem građana, a treću učešćem mladih u strukturama vlasti. Trka za donatorskim novcem i podređivanje projekata prvenstveno finasijskim interesima, doprinijeli su lošem imiđu nevladinih organizacija u očima javnosti, često posprdno nazivanim i “antiratnim profiterima”. Uslijed svega toga rad nevladinih organizacija nije u velikoj mjeri doprinijeo poboljšanju stanja, posebno uzme li se u obzir uslovljena nekonfliktualnost nvo-a u situaciji u kojoj se čini da je neki oblik socijalnog konflikta nužan da bi se uspavani duhovi civilnog društva prodrmali i primorali na akciju i promjenu postojećeg stanja. Inače trenutna situacija donosi više štete nego koristi, budući da zarobljava u institucionalne okove postojeće slobodarske i kreativne energije i tako amortizira društvenu pobunu. Jedan od najsvijetlijih primjera samoorganizovanja građana i pokušaja stvaranja aktivističke kritične mase je prošlogodišnje pojavljivanje Pokreta Dosta. Pokret nastaje iz rasprave na internet forumu gdje se nekolicina pojedinaca odlučuje sastajati svaki dan ispred zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine, pokušavajući okupiti što veći broj nezadovoljnika stanjem u zemlji, te stvoriti grupu za proteste i inicirati masovne demonstracije svaki put kada političari rade na štetu građana i zemlje. U trenutku najavljenih poskupljenja električne energije, prvobitna ćelija pokreta od 5-6 ljudi narasta u grupu od nekoliko stotina ljudi, koji svake subote organizuju protestne marševe kroz grad. Osim tih protestnih marševa tokom cijele godine organizuju se različite akcije i štrajkovi solidarnosti sa radnicima i svim ugroženim kategorijama stanovništva. Pokretu se priključuju i neki od angažiranih muzičara, održavaju se protestni koncerti i sve to skupa prati velika medijska pozornost, a javno mnijenje u velikom dijelu sa odobravanjem i simpatijama gleda na aktivnosti Pokreta Dosta. Unutrašnja organizacija Pokreta je nehijerarhijska, Pokret nije registrovan, odbija bilo kakvu vrstu saradnje sa političkim partijama, a finansira se od dobrovoljnih priloga simpatizera, insistirajući na vlastitoj finansijskoj i svakoj drugoj nezavisnosti. Uz taj spontani bunt ide i nepostojanje jasne strategije i vizije, a vjerovatno je bilo i jako teško artikulisati jedinstven diskurs unutar jednog Pokreta koji okuplja tako različite profile ljudi i grupa, od fudbalskih navijača, feministica, penzionera, “običnih” građana itd. Tako postepeno dolazi do osipanja aktivista, gubitka motivacije i smanjenog intenziteta aktivnosti Pokreta. Glavni uzrok tome, po mome mišljenju, se nalazi u činjenici da je najveći dio ljudi ušao u Pokret otvorenog srca i sa velikom energijom i željom da promijeni stvari u relativno kratkom vremenskom roku, a to, nažalost, nije moguće. Društvene promjene su dinamičan i dugotrajan proces koji nema završetak i koji zahtijeva posvećenost i stalni angažman. Ljudi u Pokretu su praktično “izgorili” od želje za brzim promjenama, ali i unutrašnjih neslaganja, te nedostatka jasne i zajedničke strategije i cilja. Još jedan od nedostataka Pokreta je i taj što je u najvećoj mjeri postojao i djelovao samo u Sarajevu, sa pokušajima proširenja i na ostale gradove, ali bez većeg uspijeha. Pokret se još uvijek povremeno oglasi saopštenjima za javnost u povodu različitih društvenih dešavanja, a radi se i na njegovoj unutrašnjoj reorganizaciji i struktuiranju. Sindikati Nepoštivanje prava radnika je jedan od najkrupnijih problema iz oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini što, među ostalim, pokazuju i statistički podaci udruženja za besplatnu pravnu pomoć, čiji najveći broj korisnika su upravo oni koji ne uspijevaju ostvariti svoja prava vezana za rad i radni odnos. Očekivano bi bilo da u takvoj situaciji, kao izraz volje za poboljšanjem trenutnog stanja, postoji jak radnički pokret predvođen jakim sindikatima, koji bi zastupali i branili interese radničke klase. Međutim, iako još od kraja 19. vijeka u Bosni i Hercegovini postoji tradicija radničkog organizovanja, naš radnički pokret je izgubio taj kontinuitet i možemo reći da je on sada u ponovnom nastajanju. To je jako težak i bolan proces budući da se radnici danas nalaze u izrazito nepovoljnoj situaciji, uslovljeni teškim položajem svojih porodica i borbom za golo preživljavanje, dok postojeći sindikati u najvećoj mjeri predstavljaju fantomske organizacije sa birokratizovanim rukovodstvom, koji ne smiju ili ne žele oštro kritikovati vlast i na pravi način zastupati prava i interese radnika. Unatoč takvoj situaciji, ipak je primjetno samoorganizovanje radnika unutar preduzeća, i to se dešava uglavnom u prilikama kada su ljudi dovedeni na rub egzistencije (a takvih nije malo), pa i nemaju više drugog izbora osim pribjegavanja tzv. radikalnijim metodama, kao što su blokade saobraćajnica, zauzimanje preduzeća, štrajkovi glađu... Također, postoje i nezavisni sindikati, kao i sindikalne organizacije koje aktivno djeluju unutar zvaničnih sindikata, ne pokoravajući se politici pasivnosti. Među njima treba stvarati nove, nezavisne organe radničkog pokreta, koji će čvrsto stajati iza radničkih zahtijeva i neće se dati ucijenjivati. U tom procesu radnici se moraju međusobno povezivati i isticati zajedničke zahtijeve jer samo zajedničkim snagama mogu efikasno uticati na vladu da usvaja pravednije socijalne i ekonomske programe. Studenti U zemlji koju karakterišu siromaštvo, korupcija, međunarodni protektorat, institucionalni haos i legalna pljačka naše zajedničke imovine – bosanskohercegovački studenti šute već više od jednog desetljeća. Očekivanja prema kojima je studentska populacija, po definiciji, progresivna, avangardna i revolucionarna, te kao takva nositelj pozitivnih društvenih promjena, u našem slučaju su se pokazala potpuno neosnovana. Ne radi se tu samo o nedostatku aktivnijeg društvenog angažmana u vidu organizovanja protesta, zauzimanja univerziteta i sl., već i o opštoj apatiji i nezainteresovanosti za zbivanja za koja bi bilo prirodno da se studenti zanimaju, poput organizovanja tribina i otvaranja javnih rasprava o socijalnim i privrednim problemima, nezaposlenosti, zaštiti životne sredine, globalizaciji itd. Studentska pasivnost je generalno posljedica društvenog stanja u kojem se nalazimo, osjećaja bespomoćnosti i nedostatka svijesti o važnosti vlastite uloge koju bi trebali imati u društvu. Težak tranzicijski period obilježen pljačkaškom privatizacijom, kolektivno sjećanje na ratni period i zastrašenost mogućnošću da i od goreg ima gore, nesretan svršetak humanih ideala u koji su vjerovale starije generacije, sve je to doprinijelo letargiji, inertnosti i nevjerovanju da se vlastitim angažmanom mogu mijenjati stvari. Intelektualci, nezavisni mediji i javne ličnosti Uz časne izuzetke, većina bosanskohercegovačkih intelektualaca je pristala na nacionalnu podjelu i namijenjenu ulogu bošnjačkih, srpskih i hrvatskih intelektualaca, što je vlast znala bogato nagraditi rasporedivši tu bulumentu akademskih građana na unosne državne položaje, sa kojih, zajedno sa ostalim nacionalnim dušebrižnicima i vjerskim institucijama, obavljaju svetu dužnost mobilizacije nacionalnog stada, svaki put kada se za to ukaže potreba. Sa druge strane, iako malobrojni, postoje nezavisni intelektualci čije promišljanje i djelovanje nije određeno nacionalnim predznakom, a koji su istovremeno spremni na kritički javni angažman i antinacionalistički diskurs, bez obzira što će im to priskrbiti epitete nacionalnih izdajnika. U situaciji u kojoj ne postoji funkcionalno sredstvo javne kontrole vlasti, koja zbog toga ne strahuje od mišljenja građana i može da radi što joj se prohtije, uloga nezavisnih intelektualaca postaje višestruko značajna i predstavlja kritički glas koji u ime društva govori i zastupa vrijednosti slobode i pravde, ukazuje na opsanosti, te istovremeno preuzima i ulogu predvodnika i kreatora javnog mišljenja. Medijska situacija u Bosni i Hercegovini, unatoč različitim pritiscima i interesima, uglavnom političke prirode, ipak nije u potpunom mraku. To se najvećim dijelom ima zahvaliti nekolicini sedmičnih magazina i tv emisija, koji u maniru kvalitetnog istraživačkog novinarstva, neprestalno raskrinkavaju kriminalne afere u koje su upleteni visokopozicionirani političari i razni interesni lobiji u zemlji i van nje. Međutim, treba spomenuti i to da veliki broj krivičnih djela, potkrijepljenih dokumentima i izjavama svjedoka, na koje nezavisni mediji svakodnevno ukazuju, ostaju bez reakcije u tužilaštvima. Potreba za aktivnijim društveno-političkim angažmanom postaje sve primjetnija kod većeg broja javnih ličnosti, naročito među muzičarima i filmskim režiserima. Sve je više mlađih i etabliranih bendova koji kroz tekstove svojih pjesama promišljaju kritički i dosta oštro kritikuju negativne pojave u društvu. Oni usko sarađuju sa postojećim društvenim pokretima poput Pokreta Dosta, te pozivaju mlade ljude koji ih slušaju i dolaze na njihove koncerte da se trznu iz letargije, priključe protestima, budu aktivniji. Zanimljivo je primjetiti i to da u poslijednjih nekoliko mjeseci i od strane nagrađivanih, domaćih filmskih režisera, dolazi glas o neophodnosti promjena i potrebi aktivnijeg učešća građanstva u političkom životu zemlje. Zadnja vijest je osnivanje nove političke partije od strane oskarovca Danisa Tanovića. Izgraditi jedinstveni socijalni front Sa svim prethodno nabrojanim kategorijama situacija je takva kakva jeste, ali je činjenica da ova zemlja druge kapacitete i druge ljude nema, te da, ukoliko se želi promjena, valja raditi sa postojećim resursima. Potencijal koji nastaje u nezadovoljstvu građana trenutnim stanjem je ogroman, ali ga je potrebno koordinirati i usmjeriti kroz dobro organizovane i jake strukture građanske, vanparlamentarne opozicije, koja prepoznaje svoju ulogu i svoj cilj. Prije svega je neophodno izgraditi komunikacijsku mrežu među organizacijama i ljudima i započeti proces stvaranja jedinstvenog, masovnog socijalnog fronta, koji će imati snagu, brojnost, kapacitete i volju, da reaguje na adekvatan način, svaki put kada neodgovornost i kriminal političara ugrožavaju interese građana. Rascjepkanost i nepostojanje saradnje između različitih kategorija stanovništva, aktera civilnog društva, raznih organizacija, te nedostatak solidarnosti čak ni unutar iste grupe (naprimjer, slušamo svaki dan o radničkim štrajkovima, a nikada nismo čuli da je održan niti jedan štrajk solidarnosti i podrške), čini to da sve naše male borbe ostaju izolovane i nemaju većeg odjeka ni efekta. U trenutnoj situaciji se može računati na to da se samo zajedno mogu postići promjene i da to mogu uraditi samo građani ove zemlje, nikakvi političari ni visoki predstavnici. Zbog toga treba razvijati svijest o izgradnji masovnog i zajednički koordiniranog socijalnog fronta, a prevazilaziti sujete i lična neslaganja. Preduslovi za stvaranje jedne takve aktivne građanske opozicije su lična i kolektivna odgovornost i posvećenost. Bez toga svi napori ostaju bez rezultata ili predstvljaju fetiš i zadovoljavanje vlastitih kriza identiteta u društvenim okolnostima protiv kojih se kao borimo, a u stvari nemamo ni volje ni snage da ih napustimo i da se otisnemo u nepoznato. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
