Otvaranje WSIS-a II – Znacajna pobjeda ljudskih prava
|
Bio je to izrazito naporan, hektičan i rastresen dan, tako da se nadam da ću dati barem kratak pregled prije nego što padnem od umora. Dakle, nakon gotovo sedmogodišnjeg rada na ovom procesu, konačno vezujemo vezice i približavamo se dogovoru. Da, riječ je o otvaranju WSIS-a II!
Naravno, izgovoreno je mnogo impresivnih riječi, kao u govorima g. Zine El Abidine Ben Alija (Prdsjednika Tunisa), g. Kofija Annana (Generalnog sekretara UN-a), g. Samuela Schmida (Predsjednika Švicarske) , g. Yoshija Utsumija (Generalnog sekretara Medjunarodne telekomunikacijske unije, ITU), gđe. Shirin Ebadi (Predsjednice of the Centra za zaštitu ljudskih prava koja je govorila u ime civilnog društva), g. Craiga Barretta (Predjednika upravnog odbora korporacije Intel koji je govorio u ime poslovne zajednice) i g. Janisa Karklinsa (Predsjednika komiteta za pripreme tuniske faze WSIS-a). Zanemarujući rodni disparitet koji sam na ovom mjestu odlučila zanemariti – sada mi pada na pamet, Shirin Ebadi na milijun muškaraca! No mogla bih biti pristrana.. =|) – ono što je potencijalno moglo biti iznimno dosadna sesija ispostavilo se eksplozivnim! Upućene su vrlo oštre kritike na račun kršenja ljudskih prava, posebno vezano uz zaštitu slobode izražavanja. Očekivala sam Shirin Ebadi u vrhunskoj formi, kao snažnu zagovarateljicu demokracije i ljudskih prava, posebno u borbi za prava žena i djece, prepoznatu i Nobelovom nagradom 2003. No, moram priznati, iznenadio me g. Schmidt. Schmidt je naglasio, “Neprihvatljivo je da u članstvu UN-a i dalje postoje države koje muče i zatvaraju svoje građane jer ih kritiziraju putem interneta. Sloboda govora se mora poštivati. Svak mora biti u mogućnosti da slobodno izražava svoje poglede. To je krucijalni uvjet uspjeha konferencije.” Time on dovodi u pitanje, kako legitimnost članova UN-a koji krše temeljna ljudska prava, tako i UN kao globalnu instituciju koja bi trebala osigurati zaštitu tih prava. U kontekstu vrlo stvarnog potiskivanja slobode izražavanja i mišljenja, te slobode udruživanja tuniskih aktivista, ovo se može pročitati kao izravna aluzija na kritiku vlade Tunisa – no bez konkretnog imenovanja. Međutim, ja volim to ne-imenovanje. Načelo izvedeno iz toga je primjenjivo na sve ostale vlade koje su, posebno u poslijednje vrijeme, gasile web stranice i zatvarale bloggere. Ovim nastaje veza između konkretnog stanja ovog problema u Tunisu i općenitijih taktika koje primjenjuju mnoge zemlje (sve veći broj njih) koristeći razne zakone kako bi zauzdali potencijal interneta u proizvodnji i širenju informacija, znanja i stavova. Lijepo rečeno gospodine Schmid! Shirin Ebadi je također spasila stvar. Ne jednom, nego dvaput! Djelić njenog govora, “Druga stvar koja nam je vrlo važna jest pitanje kontrole pristupa internetu koja se prije svega dešava u zapadnim zemljama. Ne postoji nikakva garancija da vlade tih zemalja neće otežati pristup internetu u sklopu svojih aktivnosti oko ekonomske regulacije ili embarga. Sljedeći problem je cenzura. Pojedine vlade filtriraju internet, pod izlikom nacionalne sigurnosti ili prevencije nedopuštene trgovine, i time sprečavaju da ljudi dobiju informacije koje su im potrebne i da se njihov glas čuje kao glas druge strane. Još je gore da vlade teže potisnuti sve autore koji kritiziraju vlasti na bilo koji način. Nažalost, u nekim zemljama su zatvoreni zaštitnici ljudskih prava i pisci, čiji je jedini zločin bio konzumiranje vlastitog prava na slobodu izražavanja”. Obožavam je! =D Tuniska liga za ljudska prava, u svojem permanentnom nastojanju da poveća vidljivost situacije vezane uz ljudska prava u Tunisu, organizirala je konferenciju za štampu u 16 sati. Nakon galame koja je nastala oko pokušaja da održimo pripremni sastanak, nismo bili sigurni je li nam uopće dozvoljeno ući u njihov ured (gdje je konferencija trebala biti održana). Otišli smo tamo spremni na konforntaciju s policijom. I stvarno smo primijetili velik broj ljudi u civilu koji lutaju oko tog mjesta s walkie-talkijima, no bili smo iznenađeni činjenicom da smo press konferenciji ipak mogli prisustvovati. Mnogo se ljudi pojavilo. Poglavari država, međunarodni novinari, tuniski aktivisti za ljudska prava, međunarodna zajednica koja sudjeluje na WSIS-u... nastala je tolika gužva da smo ispadali iz tog malenog ureda, stajali na vrhovima prstiju, napinjali uši kako bismo čuli govore. Mnogi su mogući razlozi toga, no ja se držim jednog: to je naprosto odlična taktika. Događaj je najavljen kao prijem kod Shirin Ebadi koji je trebao biti održan u uredu Tuniske lige za ljudska prava. Vijesti s konferencije su većinom prenesene usmeno. Nemoguće izvesti ozbiljnu opstrukciju ulaska na prijem koji održava dobitnica Nobelove nagrade. To bi bila potpuna katastrofa PR-a vlade Tunisa. Tako je ona postala simbol za vrijednosti i načela za koja se dugo borila kao aktivist na dnevnoj bazi, baš kao i mi koji sjedimo u autobusu i gubimo se tražeći put prema uredu, ili branitelji individualnih prava koji se nastavljaju boriti za temeljne slobode usred otvorenog i ponekad nasilnog neprijateljstva. Nevjerojatno je kako taktika poput Nobelove nagrade za mir može transformirati zanimljivu, ali globalno više-manje nevidljivu osobu, u simbolički most koji može stvoriti stvarnu promjenu! I dalje se čudim. Kako god bilo, bio je to dobar dan za ljudska prava. Vrlo potreban gutljaj svježe vode nakon osjećaja gušenja i isušenosti koji imam otkako sam po prvi puta ušla u veliki bijeli šator. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
